Godinama već izbegavam da vidim ovu sliku. Ovako sam zamisljala sebe - stajacu na placu komsije Ace, gledacu u pravcu ove kuce i plakacu kao malo dete kad joj autobus zgazi i u paramparcade pretvori omiljenu igracku. Kako sam zamisljala tako i bi samo virtuelnim putem. Lezim u krevetu u 07 ujutru, otvaram mail i zaticem fotografiju napravljenu sa placa komsije Ace. Gledam u pravcu kuce i suze se slivaju same. Ovo je bio moj svet, moje detinstvo, moja oaza. Ovo je mesto gde sam odrasla, stvarala prva prijateljstva, naucila da igram badminton, verem se po tresnji, vozim poniku kao da je namenjen za extremne voznje i ko zna sta sve jos ne. Ovo je mesto za koje sam verovala da nikada nece nestati i da ce biti deo odrastanja mog deteta na nacin na koji sam ja tamo rasla. Ona nije stigla ni da ga zapamti, a taj deo sveta je zauvek nestao iz nasih zivota. A onda ko drugi nego bas onaj sa kojim sam odrasla i delila prolece, leto i jesen od kad znam za sebe - ispadne hrab...