Godinama već izbegavam da vidim ovu sliku. Ovako sam zamisljala sebe - stajacu na placu komsije Ace, gledacu u pravcu ove kuce i plakacu kao malo dete kad joj autobus zgazi i u paramparcade pretvori omiljenu igracku. Kako sam zamisljala tako i bi samo virtuelnim putem. Lezim u krevetu u 07 ujutru, otvaram mail i zaticem fotografiju napravljenu sa placa komsije Ace. Gledam u pravcu kuce i suze se slivaju same. Ovo je bio moj svet, moje detinstvo, moja oaza. Ovo je mesto gde sam odrasla, stvarala prva prijateljstva, naucila da igram badminton, verem se po tresnji, vozim poniku kao da je namenjen za extremne voznje i ko zna sta sve jos ne. Ovo je mesto za koje sam verovala da nikada nece nestati i da ce biti deo odrastanja mog deteta na nacin na koji sam ja tamo rasla. Ona nije stigla ni da ga zapamti, a taj deo sveta je zauvek nestao iz nasih zivota. A onda ko drugi nego bas onaj sa kojim sam odrasla i delila prolece, leto i jesen od kad znam za sebe - ispadne hrab...
Kada bi se merila inteligencija pasa ovaj moj bi sigurno bio jedan od počasnih članova pseće Mense. Jutros mu dadoh Drontal. Za one koji ne znaju - to je tableta protiv parazita, redovan servis svakog psa i njihova večna muka. Nije ni meni baš zabavno to servisiranje protiv parazita, izgleda da je tableta mnoooogo gadna jer uvek moram da se dovijam kako da mu je dam, a da je gospodin ne ispljune direktno iz želudca i to katapult sistemom u dalj. Ovoga puta kao mamac sam koristila plazmu. Za plazmu bi sve uradio pa jos i malo vise. Drontal je gutnuo super lako (čudo nevidjeno), pa mu zadovoljna što smo pregrmeli tu muku odmah dadoh plazmu (time sam ujedno htela da sprečim gore pomenuto vraćanje tableta iz stomaka, čime bi se proces davanja bitno iskomplikovao). E tada je počeo njegov naučno- istrazivački rad. Prvo je plazmu rastavio na sastavne delove da proveri da mu slučaaaajno negde u nekom delu nisam podmetnula još Drontala. Posto je iz...