Mi koji smo cutali

Imala sam tu "srecu" da mi jutro pocne na roditeljskom sastanku. Osim sto sam sat i nesto malo vise slusala monolog na temu uspeha "nase" dece, planove za rad opet "nase" dece i obaveze koje imaju deca, a Boga mi i mi - roditelji, ne mogu a da se ne zapitam - kako je doslo do toga da u ovoj zemlji svi imaju neke obaveze prema nekome ali nikakva prava? I sa druge strane, kako ti sto od nas ocekuju da ispunjavamo obaveze imaju samo prava, a bas nikakve obaveze? 

Kad su se razveli prava i obaveze i poceli da zive zasebne zivote na dva kraja grada? Da li je taj razvod morao biti bas tako nesrecan pa da se vise nikada ne sretnu u jednoj tacki?

Dok sam sumirala utiske i obaveze bez prava, dosla sam do zakljucka da sam verovatno jedina osoba od nas 50 koliko je slusalo monolog, koja je trazila i neka prava. Ostali su manje ili vise pomirljivo cutali i prihvatali svoje obaveze. Pa kako je moguce da grupa od pedeset u proseku cetrdesetogodisnjaka nema zelju da digne glas i kaze nesto? Ako ne o svojim pravima onda makar o pravima svoje dece?

Ko smo mi ako ne mislimo svojom glavom?

Ko smo mi ako ne smemo da kazemo sta mislimo?

Ko smo mi ako se ne borimo za ono sta mislimo?

Ko smo mi ako u cutanju nalazimo spas od sukoba?

I kakva ce nam deca biti ako u nas takve gledaju kao model?

I ne, nije kriv niko drugi - ni drzava, ni nemastina, ni politicari, ni istorija - krivi smo mi! 

Mi koji smo cutali!